Bošnjački jezik
Bošnjački jezik (ISO 639-3: bos), jezik zapadne podskupine južnoslavenskih jezika kojim se služi oko 2.216.000 ljudi na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore, Kosova, Srbije i Turske. Razvijao se pod utjecajem turskoga (tur), osmanskoga turskoga (ota) i arapskoga (arb).
U BiH ga govori 2.000.000 ljudi, u Hrvatskoj 20.800 (popis 2001. ), u Crnoj Gori 48.000 (2006.) i u Srbiji 135.000 (2006.).
Nacionalni je standardni jezik Bošnjaka temeljen na novoštokavsko-ijekavskom dijalektu i pisan latinicom ili ćirilicom. Odredba o ćiriličnoj grafiji je političke naravi, jer su time promicatelji bošnjačkoga jezika željeli potvrditi kontinuitet sa "srpskohrvatskim odnosno hrvatskosrpskim jezikom ijekavskog izgovora", republičkim jezikom Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine u doba Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. U praksi, nijedna knjiga ni časopis na bošnjačkom jeziku ne tiskaju se srpskom reformiranom ćirilicom (vukovicom).
Bošnjački je jezik, pod nazivom bosanski jezik, uz hrvatski jezik i srpski jezik, jedan od triju službenih jezika u Bosni i Hercegovini. Njime govori oko 2 do 2,2 milijuna ljudi u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, na Kosovu, u Hrvatskoj, te neutvrđen broj iseljenika u Turskoj i zapadnoeuropskim zemljama i sjevernoj Americi. U hrvatskom i srpskom je službeni naziv za jezik Bošnjaka – bošnjački, dok je u samoj bošnjačkoj zajednici nacionalni jezik imenovan "bosanskim", a taj je naziv prihvaćen na primjer u engleskom ("bosnian language", ne "bosniac language") i u njemačkom ("bosnische Sprache", ne "bosniakische Sprache") jeziku. U hrvatskom jeziku, "bosanski jezik" je višeznačni naziv za južnoslavenski jezik, u prošlosti i sadašnjosti na različite načine povezivan s povijesnom zemljom Bosnom.
Naziv jezika nije "pravopisno" pitanje, već pitanje terminologije koja se razlikuje među različitim jezicima, a nije ni do kraja ustaljena u svakodnevnoj upotrebi ovog jezika.
U BiH ga govori 2.000.000 ljudi, u Hrvatskoj 20.800 (popis 2001. ), u Crnoj Gori 48.000 (2006.) i u Srbiji 135.000 (2006.).
Nacionalni je standardni jezik Bošnjaka temeljen na novoštokavsko-ijekavskom dijalektu i pisan latinicom ili ćirilicom. Odredba o ćiriličnoj grafiji je političke naravi, jer su time promicatelji bošnjačkoga jezika željeli potvrditi kontinuitet sa "srpskohrvatskim odnosno hrvatskosrpskim jezikom ijekavskog izgovora", republičkim jezikom Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine u doba Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. U praksi, nijedna knjiga ni časopis na bošnjačkom jeziku ne tiskaju se srpskom reformiranom ćirilicom (vukovicom).
Bošnjački je jezik, pod nazivom bosanski jezik, uz hrvatski jezik i srpski jezik, jedan od triju službenih jezika u Bosni i Hercegovini. Njime govori oko 2 do 2,2 milijuna ljudi u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, na Kosovu, u Hrvatskoj, te neutvrđen broj iseljenika u Turskoj i zapadnoeuropskim zemljama i sjevernoj Americi. U hrvatskom i srpskom je službeni naziv za jezik Bošnjaka – bošnjački, dok je u samoj bošnjačkoj zajednici nacionalni jezik imenovan "bosanskim", a taj je naziv prihvaćen na primjer u engleskom ("bosnian language", ne "bosniac language") i u njemačkom ("bosnische Sprache", ne "bosniakische Sprache") jeziku. U hrvatskom jeziku, "bosanski jezik" je višeznačni naziv za južnoslavenski jezik, u prošlosti i sadašnjosti na različite načine povezivan s povijesnom zemljom Bosnom.
Naziv jezika nije "pravopisno" pitanje, već pitanje terminologije koja se razlikuje među različitim jezicima, a nije ni do kraja ustaljena u svakodnevnoj upotrebi ovog jezika.
Zemlja (geografski pojam)
-
Bosna i Hercegovina
U BiH žive tri konstitutivna naroda: Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Prema popisu iz 2013. godine imala je 3 531 159 stanovnika. Sarajevo je glavni i najveći grad države. -
Crna Gora
Crna Gora zauzima uglavnom planinsko područje, a sastoji se iz pet prirodnih regionalnih cjelina: Stare Crne Gore, Brda, Sjeveroistočnoga škriljavoga gorja, Središnjega nizinskog prostora i Primorja. -
Srbija
Slijedeći slavenske migracije na jugoistok Europe Srbi nastanjuju ova područja s drugim narodima poslije 6. stoljeća, uspostavili su nekoliko država u ranom srednjem vijeku. Prvotnom srpskom državom vladaju Vlastimirovići prva poznata vladajuća dinastija srednjovjekovne srpske države. Srbi su, pored Hrvata, jedini donijeli svoje ime iz prapostojbine, dok su ostali južni Slaveni svoja imena dobivali po zemljopisnim nazivima regija koje su naseljavali. Na početku 7. stoljeća na teritoriju Bizantskog Carstva Srbi osnivaju Rašku. Raška je postala kraljevina 1216. godine, kada je srpski kralj Stefan Prvovjenčani, sin velikog župana Stefana Nemanje, okrunjen krunom koju mu je poslao rimski papa. Već 1219. godine i Srpska pravoslavna crkva je dobila neovisnost od strane Vaseljenskog patrijarha. Najveću moć srpska država imala je u vrijeme Stefana Uroša IV. Dušana koji granice Srbije širi na jug nekadašnjeg Bizantskog područja te se proglašava carstvom "Srba i Grka". Nakon Dušanove smrti osvojeni krajevi se osamostaljuju pod vodstvom lokalnih velikaša, no u to vrijeme započinju i provale Turaka na balkanski poluotok koji ubrzo pobjeđuju Bugare na rijeci Marici, a potom i Srbe u bitki na Kosovu. Do sredine 16. stoljeća, cijela suvremena Srbija pada pod vlast Osmanlija, s vremena na vrijeme prekinute od strane Habsburške Monarhije koja se širi prema centralnoj Srbiji s kraja 17. stoljeća, zadržavajući uporište u suvremenoj Vojvodini. Početkom 19. stoljeća, srpska revolucija utemeljila je nacionalnu državu kao prvu ustavnu monarhiju regije koja je kasnije proširila svoj teritorij. Nakon katastrofalnih žrtava u Prvom svjetskom ratu i kasnije ujedinjenja bivše Habsburške krune Vojvodine i drugih regija sa Srbijom, zemlja je utemeljila Jugoslaviju s drugim južnoslavenskim narodima. Tijekom raspada Jugoslavije, Srbija je formirala zajednicu s Crnom Gorom koja je mirno riješena 2006. godine, kada je Srbija ponovno uspostavila svoju neovisnost. Prema Ustavu Republike Srbije, u sastavu Srbije nalaze se autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo i Metohija (koja ima višu autonomiju). Kosovo je 2008. godine proglasilo neovisnost od UNMIK-a, što je priznalo 85 zemalja članica OUN, čemu se službeni Beograd protivi.