Češki jezik
Češki jezik (ISO 639-3: ces; čeština ili český jazyk) je nacionalni jezik Češke, gdje ga govori oko 9.250.000 ljudi (popis iz 2001. godine). Najveća češka dijaspora je u Sjedinjenim Američkim Državama, a procjenjuje se da ondje ima oko pola milijuna Čeha. U ostalim dijelovima Amerike i u pojedinim europskim zemljama broj im ne prelazi nekoliko desetaka tisuća. U Hrvatskoj živi oko 10.000 Čeha, najviše oko Daruvara.
Specifičnost današnjeg češkog jezika je postojanje jasne opreke između pisanog (spisovný jazyk), i govornog jezika (obecná čeština) koji se rabi u neslužbenoj i poluslužbenoj usmenoj komunikaciji. Kao jedan od najstarijih europskih književnih jezika, češki je još od srednjeg vijeka predmet brojnih opisa, počevši od Jana Husa, preko Jana Amosa Komenskog, Josefa Dobrovskog, pa do Praškoga jezikoslovnog kruga u 20. stoljeću. Povijest češkog jezika se dijeli na četiri razdoblja: pračeški (od kraja 10. do sredine 12. stoljeća), staročeški (od sredine 12. do 15. stoljeća), srednjočeški (od 16. do 18. stoljeća) i novočeški (19. i 20. stoljeće).
Iz staročeškog razdoblja posvjedočena su samo imena i glose u latinskim tekstovima, te bohemizmi u staroslavenskim tekstovima. Od druge polovice 13. stoljeća započinje procvat češke književnosti. U vrijeme Jana Husa jezik je demokratiziran brojnim pučkim izrazima, a u doba humanizma i renesanse obogaćen je i brojnim tuđicama i posuđenicama, na što je reagirao puristički pokret u vrijeme baroka. Tek je u vrijeme nacionalnoga preporoda u 19. stoljeću (obrozeni) ponovno uspostavljena ravnoteža.
Češko pismo je latinica, a od Husovog razdoblja prošireno je dijakritičkim znakovima: "háček" - kvačica, koja označava mekoću (palatalnost) otvornika, i "čárka" - crtica, koja označuje duljinu zatvornika.
Osim kvačice i crtice, u češkoj latinici je nazočan i treći znak - apostrof - koji se piše izravno uz malo slovo d ili t, što se čita umekšano; približno "dj", odnosno "tj". Velika takva slova pišu se s kvačicom. Od Jana Husa u češkom je preostalo samo jedno slovo sastavljeno od više znakova, a to je ch, koje se čita kao blago aspirirano h.
Češka grafija je bitno utjecala na Gajevu reformu hrvatske latinice.
Specifičnost današnjeg češkog jezika je postojanje jasne opreke između pisanog (spisovný jazyk), i govornog jezika (obecná čeština) koji se rabi u neslužbenoj i poluslužbenoj usmenoj komunikaciji. Kao jedan od najstarijih europskih književnih jezika, češki je još od srednjeg vijeka predmet brojnih opisa, počevši od Jana Husa, preko Jana Amosa Komenskog, Josefa Dobrovskog, pa do Praškoga jezikoslovnog kruga u 20. stoljeću. Povijest češkog jezika se dijeli na četiri razdoblja: pračeški (od kraja 10. do sredine 12. stoljeća), staročeški (od sredine 12. do 15. stoljeća), srednjočeški (od 16. do 18. stoljeća) i novočeški (19. i 20. stoljeće).
Iz staročeškog razdoblja posvjedočena su samo imena i glose u latinskim tekstovima, te bohemizmi u staroslavenskim tekstovima. Od druge polovice 13. stoljeća započinje procvat češke književnosti. U vrijeme Jana Husa jezik je demokratiziran brojnim pučkim izrazima, a u doba humanizma i renesanse obogaćen je i brojnim tuđicama i posuđenicama, na što je reagirao puristički pokret u vrijeme baroka. Tek je u vrijeme nacionalnoga preporoda u 19. stoljeću (obrozeni) ponovno uspostavljena ravnoteža.
Češko pismo je latinica, a od Husovog razdoblja prošireno je dijakritičkim znakovima: "háček" - kvačica, koja označava mekoću (palatalnost) otvornika, i "čárka" - crtica, koja označuje duljinu zatvornika.
Osim kvačice i crtice, u češkoj latinici je nazočan i treći znak - apostrof - koji se piše izravno uz malo slovo d ili t, što se čita umekšano; približno "dj", odnosno "tj". Velika takva slova pišu se s kvačicom. Od Jana Husa u češkom je preostalo samo jedno slovo sastavljeno od više znakova, a to je ch, koje se čita kao blago aspirirano h.
Češka grafija je bitno utjecala na Gajevu reformu hrvatske latinice.
Zemlja (geografski pojam)
-
Češka
Češka, službeno Češka Republika je država u Srednjoj Europi koja graniči s Poljskom na sjeveroistoku, Slovačkom na jugoistoku, Austrijom na jugu i Njemačkom na zapadu i sjeverozapadu. Glavni grad Češke je Prag.
Češka država nastala je krajem 9. stoljeće kao Vojvodstvo Češka u sklopu povijesne Velikomoravske kneževine. Nakon pada kneževine 907. godine, centar moći se iz Moravske preselio u Bohemiju (Češku) pod vladavinom Přemyslovića. Godine 1004., Vojvodstvo je formalno priznato kao dio Svetog Rimskog Carstva. Godine 1212. službeno je priznato kao Kraljevina Bohemija, a svoj najveći teritorijalni doseg imala je tijekom 14. stoljeća. Češki kralj nije vladao samo tadašnjom Češkom već i svim drugim zemljama koje su tvorile tzv. Krunu sv. Vaclava, a imao je i pravo glasa pri izboru rimsko-njemačkog cara. Tijekom Husitskih ratova u 15. stoljeću, potaknutih češkom reformacijom, Kraljevina Bohemija se suočila s nizom embarga i odbila je čak pet križarskih ratova koje su proglasili vođe Katoličke crkve, a mahom vodili njemački carevi.