Bugarski jezik
Bugarski jezik (ISO 639-3: bul), narodni i književni jezik Bugara kojim govori preko 9 milijuna ljudi. Pripada južnoslavenskoj jezičnoj skupini; najbliži je makedonskome jeziku (u Bugarskoj se smatra da je makedonski jezik druga varijanta bugarskog jezika). Njim govori najveći dio stanovnika Bugarske i manje skupine u Grčkoj, Rumunjskoj, Turskoj, Ukrajini, Srbiji i SAD.
Bugarski jezik, a osobito pismenost na tom jeziku, razvojno nastavlja stari jezik istočnobalkanskih Slavena (stanovnika nekadašnjih "Slavinija"), kojem su književni oblik dali slavenski vjerovjesnici Ćiril i Metod na temelju jednoga južnoslavenskoga govora iz okolice Soluna u IX. stoljeću, tj. u vrijeme kada su jezične razlike na slavenskome jugoistoku i istoku bile još neznatne. Početno pismo Bugara bijaše glagoljica, no kasnije je prevladala ćirilica, izum koje se pripisuje episkopu Konstantinu (IX. stoljeće), čije je najpoznatije djelo »Učitelno evangelie« (Poučno evanđelje).
Prvi su jezični spomenici bugarskoga jezika »Preslavski grafit« (893.) i »Assemanijevo evanđelje« (9. – 10. stoljeće), oba na glagoljici. U početku svog samostalnog razvoja bugarski jezik (jezik istočnobalkanskih Slavena) bijaše izložen snažnom utjecaju susjednih neslavenskih jezika, posebice grčkoga. Neko vrijeme, počev od konca VII. stoljeća, stanovite promjene u njemu izaziva bilingvizam nastao prodorom turkofonih Protobugara (osnivača bugarske države) na Balkan; na kasniji jezični razvoj utječe crkvenoslavenski jezik različitih slavenskih književnosti istočnopravoslavnoga uljudbenoga kruga. Zlatno doba starobugarske književnosti pada na prijelaz iz 9. u 10. stoljeća: djela Joana Egzarha (»Šestodnev«), te »Skazanie o pismeneh« polihistora Černorizca Hrabrog, međaši su toga razdoblja. U X. stoljeću dominiraju tekstovi prezbitera Kozme, polemičke besjede uperene protiv bogumilskoga pokreta koji je u to doba nabujao u Bugarskoj.
Između XII. i XV. stoljeća u starobugarskome jeziku zbivaju se znatne glasovne i gramatičke promjene, ali one se malo odražavaju u jezičnim spomenicima iz toga razdoblja, jer se bugarska pismenost, odvija na arhaičnom staroslavenskom jeziku (najznačajniji spomenici srednjovjekovne bugarske književnosti su, među inim, »Kuklenski pesnivec«, 1337.; »Ivan-Aleksandrovi zbornici«, te djela nastala pod utjecajem patrijarha Evtimija- korektora vjerskih knjiga, pisca hagiografija i narodnoga mučenika. Iz njegove su škole nastali: »Razkaz za sv. Ivan Rilski«, Vladislava Gramatika (umjetnička starobugarska pripovijetka), »Pohvalno slovo za Evtimija«, Grigorija Camblaka, te niz rasprava iz područja jezične i pravopisne problematike. Turskim osvojenjem (1393.) opada kulturni život u Bugarskoj, a bugarska nacionalna jezična kultura opstaje u pučkim pripovijetkama i narodnim pjesmama.
Prvi jezični spomenici u kojima se jače odražavaju novobugarske jezične crte potječu iz XVI. stoljeća; to su uglavnom crkveni zbornici, tzv. damaskini, među kojima je najpoznatiji autor Josip Bradati. Tijekom stvaranja književnosti na novobugarskoj osnovici (XVIII.-XIX. stoljeće) prijelomna su djela oca Pajsija Hilandarskoga »Istorija slavjanobolgarskaja«, 1762. i tekstovi Sofronija Vraničanskog. Još u prvoj polovici XIX. stoljeća, kada se pojavljuju prve bugarske gramatike (Neofit Rilski, 1835.), u Bugarskoj postoji snažna struja koja želi sačuvati u književnom jeziku crkvenoslavensku tradiciju, ali ona biva djelotvorno suzbijana i prevladana pojavom pisaca koji počinju pisati narodnim jezikom.
Bugarski jezik, a osobito pismenost na tom jeziku, razvojno nastavlja stari jezik istočnobalkanskih Slavena (stanovnika nekadašnjih "Slavinija"), kojem su književni oblik dali slavenski vjerovjesnici Ćiril i Metod na temelju jednoga južnoslavenskoga govora iz okolice Soluna u IX. stoljeću, tj. u vrijeme kada su jezične razlike na slavenskome jugoistoku i istoku bile još neznatne. Početno pismo Bugara bijaše glagoljica, no kasnije je prevladala ćirilica, izum koje se pripisuje episkopu Konstantinu (IX. stoljeće), čije je najpoznatije djelo »Učitelno evangelie« (Poučno evanđelje).
Prvi su jezični spomenici bugarskoga jezika »Preslavski grafit« (893.) i »Assemanijevo evanđelje« (9. – 10. stoljeće), oba na glagoljici. U početku svog samostalnog razvoja bugarski jezik (jezik istočnobalkanskih Slavena) bijaše izložen snažnom utjecaju susjednih neslavenskih jezika, posebice grčkoga. Neko vrijeme, počev od konca VII. stoljeća, stanovite promjene u njemu izaziva bilingvizam nastao prodorom turkofonih Protobugara (osnivača bugarske države) na Balkan; na kasniji jezični razvoj utječe crkvenoslavenski jezik različitih slavenskih književnosti istočnopravoslavnoga uljudbenoga kruga. Zlatno doba starobugarske književnosti pada na prijelaz iz 9. u 10. stoljeća: djela Joana Egzarha (»Šestodnev«), te »Skazanie o pismeneh« polihistora Černorizca Hrabrog, međaši su toga razdoblja. U X. stoljeću dominiraju tekstovi prezbitera Kozme, polemičke besjede uperene protiv bogumilskoga pokreta koji je u to doba nabujao u Bugarskoj.
Između XII. i XV. stoljeća u starobugarskome jeziku zbivaju se znatne glasovne i gramatičke promjene, ali one se malo odražavaju u jezičnim spomenicima iz toga razdoblja, jer se bugarska pismenost, odvija na arhaičnom staroslavenskom jeziku (najznačajniji spomenici srednjovjekovne bugarske književnosti su, među inim, »Kuklenski pesnivec«, 1337.; »Ivan-Aleksandrovi zbornici«, te djela nastala pod utjecajem patrijarha Evtimija- korektora vjerskih knjiga, pisca hagiografija i narodnoga mučenika. Iz njegove su škole nastali: »Razkaz za sv. Ivan Rilski«, Vladislava Gramatika (umjetnička starobugarska pripovijetka), »Pohvalno slovo za Evtimija«, Grigorija Camblaka, te niz rasprava iz područja jezične i pravopisne problematike. Turskim osvojenjem (1393.) opada kulturni život u Bugarskoj, a bugarska nacionalna jezična kultura opstaje u pučkim pripovijetkama i narodnim pjesmama.
Prvi jezični spomenici u kojima se jače odražavaju novobugarske jezične crte potječu iz XVI. stoljeća; to su uglavnom crkveni zbornici, tzv. damaskini, među kojima je najpoznatiji autor Josip Bradati. Tijekom stvaranja književnosti na novobugarskoj osnovici (XVIII.-XIX. stoljeće) prijelomna su djela oca Pajsija Hilandarskoga »Istorija slavjanobolgarskaja«, 1762. i tekstovi Sofronija Vraničanskog. Još u prvoj polovici XIX. stoljeća, kada se pojavljuju prve bugarske gramatike (Neofit Rilski, 1835.), u Bugarskoj postoji snažna struja koja želi sačuvati u književnom jeziku crkvenoslavensku tradiciju, ali ona biva djelotvorno suzbijana i prevladana pojavom pisaca koji počinju pisati narodnim jezikom.
Zemlja (geografski pojam)
-
Bugarska
Bugarska (bug. България, latinizirano: Bǎlgarija), službeno Republika Bugarska, država je u Jugoistočnoj Europi. Na sjeveru graniči s Rumunjskom, sa Srbijom i Sjevernom Makedonijom na zapadu, Grčkom i Turskom na jugu, a na istoku ima obalu na Crnome moru. Prostire se na području površine 110 994 km² i šesnaesta je po veličini država u Europi. Sofija je glavni i najveći grad države, a ostali su veći gradovi Plovdiv, Varna i Burgas.
Jedna od najranijih prapovijesnih zajednica u zemljama današnje Bugarske bila je neolitska Karanovska kultura iz 6500. pr. Kr. Od 6. do 3. stoljeća pr. Kr. na području sadašnje Bugarske vodili su borbu za prevlast Tračani, Perzijanci, Kelti i Antički Makedonci. Politička stabilnost nastupa rimskim osvajanjem područja današnje Bugarske 45. godine, a s propašću rimske države ponovno su se rasplamsali plemenski sukobi i provale različitih naroda. Oko 6. stoljeća ova su područja naselili rani Slaveni. Protobugari predvođeni Asparuhom napali su iz zemalja (Stare Velike) Bugarske i trajno zauzeli taj dio Europe u kasnom 7. stoljeću. Osnovali su (Podunavsku) Bugarsku koju je Bizantsko carstvo priznalo ugovorom iz 681. godine. Bugarsko carstvo vladalo je većim dijelom Jugoistočne Europe i značajno utjecalo na slavenske narode razvojem ćirilice. Prvo bugarsko carstvo trajalo je do ranog 11. stoljeća kada ga je bizantski car Bazilije II. osvojio i razorio. Uspješna bugarska pobuna 1185. uspostavila je Drugo bugarsko carstvo koje je dosegnulo svoj vrhunac pod Ivanom Asenom II. (1218. – 1241.). Nakon brojnih iscrpljujućih ratova i feudalnih sukoba carstvo se raspalo 1396. godine i palo pod osmansku vlast na gotovo pet stoljeća.